The Journal of Syd d'Lyrandar.
This message was last edited by the GM at 22:42, Wed 27 June 2007.

Da se iza njega nije nalazilo već gotovo stoljeće rata, bio bi to jedan sasvim lijep sunčan dan. Došlo je proljeće i priroda se budila. Ali sve je i dalje bilo tako tužno. Sydu se činilo da su se osobe oko njega zaboravile smijati. I njega je to sve duboko pogađalo, ali najviše od svega ga je bolilo gledati svoju majku kako svaki dan sve više umire od tuge. Njegov otac nije bio prisiljen otići u rat, nije morao. On je to odlučio sam. U neku ruku Syd ga je shvaćao, ali njegova majka se s time nikako nije mogla pomiriti. Lagani povjetarac milovao je Sydovo mlado lice i igarao mu se s pramenovima kose. On je sjedio na terasi svoje kuće u Stormhomu i razmišljao o svijetu bez rata. Nažalost on nije upoznao takav svijet jer on se rodio u ratu i već je 36 godina živio u njemu. Zrak je odisao nečim opterećujućim, gotovo kao da je nagovještao nadolazeću katastorfu. Syd je ostavio knjigu koju je čitao na malenom bijelom stoliću i ušao u kuću potražiti majku. Osjetio je potrebu da ode pogledati kako je.

Našao je majku u svom naslonajču kako gleda u daljinu. U rukama je držala očevu staru majcu. Iz nekog samo njoj znanog razloga, obožavala je tu majcu i uvijek ju je uzimala kad se željela prisjetiti lijepih trenutaka s njim. Syd nije ništa govorio. Nije bilo potrebe za time. Tijekom godina provedenih s njom razvili su sustav komunikacije koji nije zahtjevao riječi. Oboje su osjećali tjeskobu koja je plutala u zraku, ali ni ona ni on nisu znali točno odrediti što je. Dugo su sjedili u tišini nečujno dijeleći svoje misli.

Tek kasnije tog dana su saznali što se dogodilo Cyreu...tek kasnije toga dana su saznali da su izgubili nekoga veoma bliskoga...

Kad im je došao službeni kurir s viješću koja se već proširila cijelim Khovaireom, njegova majka je tu vijest neobično mirno primila. On je s druge strane nije nimalo mirno primio. Iako u tom trenutku ne možda najpametnija odluka izjurio je van iz majčine sobe i smjesta pošao do svojih nadređenih tražiti odgovore. Nije vjerovao u slučajnosti i znao je da katastfora tih ramjera nikako ne može biti djelo prirode ili kakve su već priče počele kolati. Osim toga, osjetio je da se nešto sprema. Ne možda konkretno u njegovoj enklavi, ali u onim malo moćnijima da.

Odgovore naravno nije dobio unatoč inzistiranju. Članovi kuće imali su veliko poštovanje prema njegovoj majci a tako i prema njegovom ocu, ali nisu mu mogli ponuditi nikakve riječi koje bi ublažile njegov trenutni gnjev.

Syd će se tog dana sjećati ne samo zbog groznih osobnih posljedica koje je snosio, nego poglavito zbog toga što je tog dana bio ljut više no ikad u životu. Svi koji su ga imalo poznavali uvijek su za njega govorili da ga ništa ne može uzrujati i malobrojni su bili oni koji su ikad čuli povišen ton njegova glasa. Te večeri njegova kuća je bila ispunjena molbama njegove majke da se smiri i užurbanim pokretima posluge kojima je zadavao nemoguće zadatke. Naposlijetku je shvatio da se nikad neće smiriti unutar ovih zidova i izašao je van u ogormni, prekrasni vrt ispred svoje kuće i sjeo ispod drveta kod kojeg se mnogo puta igrao kao dijete.

Nakon te večeri Syd je češće gubio kontrolu nad svojim osjećajima i reakcijama, iako nikad u potpunosti nije izgubio svoju hladnokrvnost. Znali su mu reći da je postao puno okrutniji i nepredvidljiviji...

Nikad zapravo nije sklapao dugotrajna i duboka prijateljstva. Majka ga je često znala ispitvati po tom pitanju, ali on joj nikad ne bi dao odgovora. Znao je da bi se naljutila ili u svakom slučaju shvatila to ozbiljno. Nije htio sklapati dugotrajne emocionalne veze s drugima iz jednotavnog razloga jer nije htio da mu se dogodi isto se dogodilo njegovoj majci s njegovim ocem. Možda najsitnijim djelićem svoga uma i on nju krivio što se udala za njegovog oca. Ona kao čistokrvna vilenjakinja sa svojom dugovječnošću, a on...I onda je nastao on. Ne u potpunosti čovjek, ali ni u potpunosti vilenjak. Živjet će duže od prosjeka, ali ne dovoljno. Iako je rijetko razmišljao o tome, štoviše s godinama sve manje jer su ga sve ovo vrijeme učili da voli ono što jest jer ga oni takvog vole, bilo je trenutaka kad bi takve misli isplivale van na svjetlo dana.

Sjećao se toga dana kristalno jasno i proklinjao ono u što nije nikada vjerovao i molio ih da taj dan već jednom završi. Tek je padala lagana noć, a lagani proljetni provjetarac je nosio sa sobom ugodan miris mora, ali i miris smrti, raspada, truleži. To je samo on mogao osjetiti. Sjedio je na drvenoj klupici ispod drveta u cvatu, a latice nošene vjetrom su padale po svuda...po njemu i okolo njega. Vrt je zaista izgledao čarobno, ali njemu se u tom trenutku gadilo to što je vidio jer je znao da je sve to umjetno napravljeno i izmanipulirano od strane njegove enklave. Cijelo ovo mjesto, cijeli ovaj grad i ovaj prekrasni krajolik i klima. Sve je to bila laž. Ovo je mjesto trebalo ostati onakvo kakvo mu samo ime kaže. Ne neko idlično mjesto iz bapskih priča. Bilo mu je zaista zlo. Psihički i fizički.

Kako se mrak više spuštao to su se palile magične lampe postavljene duž cijelog vrta. Ustao je i pogledao mjesto svog rođenja. Gledao je u balkon svoje majke i najedanput sjetio se Nje. Bez razmišljanja se okrenuo i izašao van iz vrta ostavljući vrtna vratašca da kolopoću nošena laganim vjetrom. Nije stvarno znao što želi od Nje. Zasad samo nekoga za razgovor. Sutra će razmišljati o posljedicama svojih djela...sad nije bio u stanju.

Dok je užurbano hodao prema drugom kraju Stormhomea gdje se nalazila Njezina kuća, razmišljao je o svemu što su zajedno prošli. Poznavali su se cijeli život. Ona je isto bila Lyrandar i njihovi su roditelji bili dobri prijatelji, i još jesu ustvari. Samo što je on sada imao samo jednog roditelja.

Oboje su rođeni kao jedina djeca u obitelji i njihove su obitelji željele stvoriti neku vrstu bratske veze među njima jer su i Syd i Fiona bili samotnjaci. Nisu ih zanimale glupe dječije igre, više su voljeli zatvoriti se u neki kutak s dobrom knjigom. I oboje su pokazivali iznimnu inteligenciju i interes za magiju. Zajedno su proveli cijelo djetinjstvo i velik dio odraslog života. U početku je to zaista bio bratsko-sestrinski odnos, ali se s godinama sve više produbljivao. Njihovim roditeljima to nije smetalo, ali se i nisu pretjerano zanimali za njih. Pustili su ih da budu kakvi su htjeli biti i oni su znali dane i tjedne provoditi zajedno ili čitajući ili smišljajući svoju vlastitu magiju.

Kad je došlo vrijeme da se Syd uputi na sveučilište, Fiona je ostala u rodnom gradu jer je bila godinu mlađa od njega, a njezini je roditelji nisu planirati poslati na sveučilište Twelwe. Tek godinama kasnije Syd je saznao da je on bio tome uzrok.

Tijekom godina Sydovog studiranja ostali su kontaktu i svaku priliku koju si imali nalazili bi se. Planirali su se vjenčati nakon Sydovog povratka u Stormhome. Međutim Fionini su roditelji imali drugačiji plan za nju. Syd je oduvijek bio pomalo " a wild card" i njima se nije dopadala zamisao da njihova iznimno nadarena i posebna kćerka završi s neobuzdanim Sydom i samo godinu dana prije Sydovog planiranog povratka, ona se udala za uglednijeg člana obitelji Lyrandar. Začudo Fiona se nije bunila, a ni Syd nije bio pretjerano pogođen tim događajem. Bili su odgojeni tako da ne prkose roditeljima, a još su bili mladi. A osim toga svi su znali da je Fionin novi muž kukavica koja ne bi ništa mogao spriječiti. On je Fionu obožavao, a ona je njega prezirala i uvijek mu je naglašavala da je njihov bra bio brak i računa i da bi trebao biti zadovoljan što mu dopušta da sjedi s njom za istim stolom. U skladu s time nikad nije skrivala svoju vezu s Sydom. Roditelji joj se više nisu miješali u život jer su oni od tog braka dobili što su htjeli.

Svoj odnos su uvijek opisivali kao prijateljstvo i iako su zaista bili iskreni prijatelji iskreno su se voljeli. I te večeri kao i mnogih drugih tijekom 20 godina koje su proveli zajedno, Syd je slobodno ušao u njezinu kuću. Muž je bio u dnevnom boravku i Syd ga je čak pozdravio pri ulasku. Njezin muž je sve ovo vrijeme živio u uvjerenju da su oni zaista samo prijatelji.

Ona ga je čekala u svojoj sobi. Čim je čula što se dogodilo znala je da će doći. Uvijek joj se vraćao i nakon svih ovih godina ona mu je i dalje bila prva i najvažnija. Kao i on njoj. Tu su tužnu noć proveli zagrljeni pričajući o svemu što ih je toliko povezivalo.

I dok su prve sunčeve zrake ulazile u njihovu sobu, da mogao ju je zvati njihovom sobom, Syd je znao da nije spavala, slomio je tišinu tihim šapatom. Volim te Fiona...

I iako nisu bili u braku, on je bio njezin muž više nego što će čovjek koji je spavao u sobi preko puta ikada biti...

Tijekom svog dugogodišnjeg školovanja upoznao mnoge ljude i stekao mnoga poznanstva. Iako su rijetka bila vrijedna spomena, bilo je par iznimaka s kojima je Syd i nakon toliko godina ostao u kontaktu.

Ujutro poslije katastrofe u Cyreu i nakon što je Syd sustavno izbjegavao susret sa svojom majkom ustao je ostavljajući snenu Fionu u krevetu. Ležerno je išetao iz njezine kuće, pristojno pozdravio poslugu koja je znala što se događa. Samo slijepac ne bi shvatio što se zaista događa. Išao je prema kući. Nije htio, ali je znao da će se kad tad morati suočiti s istinom. A osim toga ovakvo ponašanje nije nikako bilo prihvatljivo prema njegovoj majci. Već izdaleka vidio je kočiju parkiranu ispred ogromnih vratnica njegovog doma. Tek kad se sasvim približio prepoznao je kočiju. Vidio je znak Kuće Medani i prepoznao je vječno snenog vozača slugu, Roya. Syd mu je kimnuo u znak pozdrava, ali on mu je jedva odzdravio. Roy je bio poznat po tome, spor ali poprilično učinkovit. Sve ovo je moglo značiti samo jedno. Čuo je što se dogodilo. Došao je.

Amelio je bio jedna od osoba s kojima je Syd uspio uspostaviti odnos koji bi se jedino mogao mjeriti onaj između njega i Fione. Upoznali su se kad je Syd bio na drugoj godini studiranja, a Amelio je bio dvije godine naprediji. Pripadao je Kući Medani i kao obojica half elfovi i obojica iz relativno srodnih Kuća ubrzo su se sprijateljili. Začudo imali su veoma mnogo toga zajedničkog. Za početak obojica su bili divlji, slobodni duhovi kojima je važnije bilo otkriti nešto vlastito nego se točno držati onoga što je zadano u knjigama. Prema tome svi mentori i profesori su dobro znali da duo Syd-Amelio ili treba izbjegavati ili ih što je duže bilo moguće držati pod kontrolom. Naravno, obojica su bili iznad prosječni studenti, samo su bili skloniji incidentima nego većina populacije sveučilišta.

Nakon završetka studija ostali su u vezi i redovito su se posjećivali i podsjećali se kako je bilo onda kad su bili "mladi i divlji". Sydovi roditelji Amelia su obožavali, i njegov otac je također sklopio prijateljstvo s njim. Iako gotovo duplo mlađi od Ezre, Amelio je posjedovao um kojeg bi zaželio svaka stariješina neke Kuće. I shodno tome, Amelio je postigao mnogo u životu. Upravljao je važnim poslovima svoje kuće i bio na važnim pozicijama.

Znajući njihovu zajedničku prošlost i nije bilo tako iznenađujuće da je došao izraziti sućut što je prije mogao. Sasvim sigurno je ovaj grozan događaj i njega veoma pogodio. Syd je ušao u kuću u kojoj je vladala mrtvačka tišina, nije bilo ni glasa ni traga posluzi. Valjda su vidjeli da se vraća kući pa su se poučeni jučerašnjim događajima, sklonili. Jedino su iz dnevnog boravka dopirale tihe riječi izgovarane vilenjačkim jezikom. Vrata su bila pritvorena i Syd je ušao bez kucanja. Amelio i njegova majka su sjedili i tiho razgovarali. Syd je odmah znao. Plakala je. On je promrljao par riječi na vilenjačkom majci i pozdravio Amelia. Krupni half elf obučen potpuno u crno pogledao ga je svojim dubokim očima i zagrlio ga.

Često je sanjao isti san. Već godinama. Sanjao je svoju obitelj koju je osnovao s Fionom. Ali uvijek bi nešto ili netko ometao njihovu sreću. Što nije bilo daleko od stvarnosti. Fiona i on su već puno puta vodili taj razgvor. O njihovoj zajedničkoj obitelji. Što je bila pomalo apsurdna tema, budući da su se ti razgovori uvijek odvijali u njezinoj kući dok joj je muž bio ili u prizemlju ili u sobi preko puta. Ona je smatrala da bi to bilo izvedivo, dok se on protivio. Ne zato što nije htio dijete s njom, samo nije htio dijete s njom na ovak način.

Zadnji put kad su vodili taj razgvor je bilo kad joj je rekao da planira otići u Regalport. Njezina reakcije nikako nije bila očekivana. Blago rečeno je planula na njega da ju ne može samo tako ostaviti, bez najave. On se nespretno izvlačio da je to samo zamisao koja se možda ni neće provesti, da je to zbog njegove bolesti. Njih dvoje se obično nisu svađali često, moglo bi se reći gotovo nikada. Zato je ovo maleni šok. Ona se nikad nije ljutila niti se derala na njega. Uvijek je bila savršeno mirna. Rekla mu je da će ide s njim ako odluči otići. On nije htio, nije dao. Cijelo vrijeme mu je govorila kako ju ne može ostaviti samo. Na kraju je i on puknuo i rekao joj nešto što si nikad neće oprostiti, a vjerovao je da ni ona. Rekao joj je da ako je itko nekoga tu ostavio da je to bila ona. Jer se nije morala udati. Mogla je reći ne roditeljima. Ona je njega ostavila onda kad je rekla "da" ljigavcu u sobi preko puta.

Tema njezine udaje nije bilo nešto o čemu bi razgovarali. Nikad, pa čak ni onaj dan kad je saznao za to. Zato je izvlačenje te teme u ovakom trenutku bilo sve samo ne pogodno za njega. Istjerala ga je van iz kuće, a u tom trenutku on je definitivno odlučio da odlazi u Regalport.

Jedan kratak period svog života Syd je živio u Sharnu. Za to je znala samo njegova majka, jer se od majke ništa nije moglo sakriti. To je Syd naučio još kao dijete. Kad je završio studij nije se odmah vratio kući. Majci je rekao da želi vidjeti svijeta, ali prava istina je bila da nije želio vidjeti Fionu. Shvatio je da se praktički cijeli njegov život vrtio oko nje. Iako nikad nije posumnjao u njihovu ljubav, niti u svoju odanost njoj, htio je biti sam jer je znao da ga kod kuće čeka jedna velika neugodnost i bol koju si još nije bio spreman priuštiti. Njegova ljubav...i njezin muž. To nije baš bila idealna slika života kakvog si je on zamislio.

Sharn mu se toliko svidio da je jedno vrijeme ozbiljno razmišljao o trajnom preseljenju. Vjerojatno bi to i bilo tako da nije upoznao jednu stanovitu damu jedne lijepe jesenske večeri. Ona je bila glumica u kazalištu koje je Syd redovito posjećivao, uglavnom radi nje. To je bila mala putujuća glumačka družina i morao je priznati...radili su odlične predstave. On je tada bio još mlad i relativno neiskusan, a ona je izgledala tako mlado i tako neiskusno, a u stvarnosti njezine su oči vrlo vjerojatno skrivale stoljeća i stoljeća mudrosti i proživljenih avantura. Ona je prošla takve stvari u životu o kakvima je on mogao samo sanjati. Ona se zvala Ruby i bila je čistokrvna vilenjakinja. Bila je sitna što je bilo neobično za njezinu rasu, ali je posjedovala takvu gracioznost kakvu je Syd samo kod još jedne osobe u životu vidio. Kod svoje majke. Bila je dostojanstvena, ali nikad ohola. Posjedovala je izniman intelekt, kakav bi svaki wizard zaželio. Syd ju je primjetio upravo zbog toga, jer je bila oštra na jeziku i nije se nikad bojala reći istinu. U kratkom roku su postali bliski, ali kao da su oboje znali da postoje neke granice. Granice koje nikada nisu prelazili, ali kojima se Syd svakodnevno sve više približavao i koje je svakim danom sve više htio prijeći. . Ona je bila žena s kakvom bi Syd volio provesti vječnost, strastvena i zabavna . A prije toga je tako gledao samo i isključivo svoju Fionu. Ona je u samo nekoliko tjedana uspjela ono što je on pokušavao godinama dok je studirao. Potpuno je zaboravio na Fionu. Uživao je s njom i ona s njim.

Syda je njegova majka naučila svemu što je ona znala i uvijek je težila da mu prenese sva svoja iskustva i mudrosti. Jedna od najvažnijih stvari koje ga je majka naučila, a što je s godinama postalo glavni pokretač njegove ličnosti bila je vjernost. Uvijek mu je ponavljala da je vjernost jedna od glavnih vrlina koje bilo koje biće može posjedovati i da što god mu se dogodilo u životu neka uvijek ostane vjeran sebi i onima za koje zna da ga bezgranično vole.

Upravo se tih riječi sjetio u odlučujućem trenutku njihove kratke " veze". Ruby je svakako bila posebna, možda čak posebnija i uzbudljivija od Fione, ali ona mu nikad ne bi mogla pružiti onu ljubav kakvu mu je Fiona cijeli život davala. Tako da je njegova odluka o odlasku iz Shrana došla jednako nagla kao i ona o samom dolasku u taj grad. On je imao svoje mjesto kojemu je pripadao iako se mnogo puta pitao što bi se dogodilo da nije tako postupio i često je znao požaliti zbog svojeg odlaska.

Iako je mala, čudnovata vilenjakinja ostavila neizbrisiv trag na Sydovom srcu, on se vratio onoj koja će zauvijek biti samo njegova. Bez obzira na sve. Jer oni su imali svoju prošlost, oni su davno prestali biti dvije osobe i postali jedna. To je bila vjernost o kojoj je njegova majka uvijek govorila.
This message was last edited by the player at 21:21, Fri 06 July 2007.

Govorili su mu da je nemar i neozbiljan, da će jednog dana tako stradati ako se stalno bude upuštao u koje kakve pustolovine sumnjivog ishoda, ali nitko mu nikad nije mogao prigovoriti za njegovo pamćenje i gotovo patološku sklonost da pamti naizgled beznačajne sitnice. Međutim njemu nisu bile beznačajne i mjesecima poslije tog događaja on se budio po noći i proklinjao vlastito sjećanje. Zašto jednostavno nije mogao to zaboraviti. Da stvar bude gore sjećanja su mu se često ispreplitala i znala su tvoriti takav nezamisliv košmar misli i osjećaja da je bilo dana kad je bio na ludu ludila. Iako se nije smatrao preosjetljivom osobom nije volio nasilje, velikim dijelom zbog činjenice da se rodio u ratom razorenom svijetu  i da je njegov otac često izbivao upravo zbog rata. Ali nije ni bio naivan, znao je što se događa i znao je da uvijek mora biti sposoban zaštiti sebe i ljude do kojih mu je stalo.

Dvije godine nakon završetka studija, nakon što se vratio kući nakon toliko izbivanja i nakon što je upoznao najljepši grad na svijetu, Sharn, vratio se u rodni Stormhome. Igrom slučaja i njegov otac je tada bio tamo i upravo se spremao na još jedan pohod u nepoznatom smjeru. Rat ga nikad nije privlačio, ali želio je biti s ocem, provesti barem malo vremena s njime, bez obzira na situaciju oko njih. Pa se zato ponudio da ide njim, da leti s njime na njegovom airshipu. Znao je kakvu će to reakciju izazvati kod njegove majke, ali više nije bio dijete i s obzirom da se otac složio on je zaista i pošao s njim.

Otac je ovaj put trebao prevesti neke osobe sumnjive prošlosti kao i sadašnjosti iz Cyrea do Shadow Marchesa. Nijedno od toga nije bilo idealno mjesto u to doba rata, ali on nije bio tu da ispituje nego da prevozi. Cyre je bio najgore moguće mjesto gdje bi se bilo koje stvorenje moglo naći, a ni Shadow Marches nisu bili ništa bolje. Očev brod je predvečer stigao u razrušeni Metrol i njegovi putnici su ga već čekali. Tri potpuno zakukuljene prikaze poprilično velike tjelesne građe. Učinilo mu se da je jedna bila čak i žena. Nisu puno govorili, samo bi tu i tamo nešto promaljali na nekom jeziku koji je opako sličio iskrivljenom orkovskom. On je odmah imao neki loš predosjećaj u vezi s njima, ali nije želio oca opterećivati time.

Drugu noć putovanja sve je i dalje teklo relativno glatko iako su putnici bili sve sumnjičaviji i sve ću se češće pojavljivali na mjestima na brodu gdje nikako ne bi trebali biti. Negdje pred zoru dok se sunce jedva raspoznavalo na horizontu probudio ga je nagli tresak i cijeli brod je na trenutak skrenuo s kursa i činilo se kao da njime više nitko ne upravlja. Na komandom mostu dočekao ga je krvav prikaz. Prvi časnik je ležao mrtav na sredini mosta i izgledao kao da ga je napala krvoločna zvijer. Par čuvara je ležalo ranjeno dok ih jedna od spodoba držala na oku držeći im veliki mač pod nosom. Njega nisu primijetili. Najveći od njih držao je bodež njegovom ocu pod grlom i Ezra je izgledao izranjavano i pretučeno. Očito im je pružio popriličan otpor. Treći, tj. ona žena je sjedila za kormilom i poprilično je nespretno pokušavala upravljati brodom, ali svako malo je brod naglo skretao čaš udesno čaš ulijevo i bilo je očito da joj je ovo prvi put da vozi airship. Syd je u tišini izgovorio magične riječi i val energije je pogodio onoga koji je držao taoce i on je nepomično pao na pod. Dok se još nisu uspjeli snaći Syd je zgrabio njegov mač i u sekundi je već bio kod kormila i obračunavao se onim koji je držao njegovog oca. U borbi nije obraćao pozornost na ženu za kormilom koja je usredotočila svoju pozornost na Ezru koji je od rana klonuo na pod ispod komande ploče. Kad je onesposobio svog protivnika već je bilo prekasno. Žena je već castala u smjeru njegovog oca i to poprilično moćnu čaroliju. Ezra je već ionako bespomoćno ležeći u polusvijesti od naleta čarolije odletio gotovo 10 metara i udario u zid na kraju mosta i ostao bespomoćno ležati u lokvi vlastite krvi. Iako nikad nije dobar borac u tom trenutku je savršeno zaboravio na svu magiju koju je učio svih ovih godina i dok se žena ponovo spremala castati on je već bio ispred nje i svom svojom snagom zamahnuo je mačem prema njoj. Na trenutak vrijeme kao da je stalo i žena je samo ostala stajati sa izbezumljenim izrazom lica. Sekundu kasnije njezina glava je već bila metar od njezinog tijela i ona je pala mrtva. On je ispustio mač i pun vlastite krvi, a ponajviše ženine i otrčao do oca i primio ga u naručje. Bio je jedva živ, ali disao je. Sjedeći s očevim polumrtvim tijelom u naručju sve oko njega se zamračilo.

Probudio se u znoju u svom krevetu u Aundairu. Prošlo je toliko godina od toga, ali izraz na licu one žene zauvijek mu se usjekao u pamćenje. To je bilo prvi put da je vlastitom rukom oduzeo drugom biću život.

Sjedio je u zadimljenog prostoriji ovalnog oblika sa šarenim zidovima. Poznavao je to mjesto, ali ga nikako nije mogao smjestiti u neko pravo vrijeme. Ovo se već dogodilo, to je znao, ali nije znao kada ni kako. U prostoriji su nalazio samo jedan veliki krevet sa baldahinom. To je bila spavaća soba, nečija spavaća soba. On je sjedio za malim pletenim stolom do prozora. Bilo mu je vruće i od dima nije dobro razaznavao osobe oko sebe. Sjene su plesale po zidu. Obrisi ženskih tijela. Miris putenosti ispunjavao je zrak dok je mjesečina lagano ulazila kroz poluotvorena balkonska vrata. Učinilo mu se da ga netko nježno zove s balkona. Naglo je ustao i otišao potražiti izvor glasa. Nježni ženski glas, gotovo dječiji negdje se hihotao i izgovarao njegovo ime na jeziku koji nikad prije nije čuo, ali nekako, nekako je znao što mu žena govori. Balkon je bio malen i četvrtast s prljavom i labavom bijelom ogradom. Kretanje mu je bilo ograničeno. Zaustio je da kaže nešto, ali riječi nisu izlazile iz njegovih usta. Zrak je bio ispunjen mirisom cvijeća i mora. Prava ljetna noć. Nasmiješio se sam sebi iz nepoznatih razloga, a zatim se ponovo vratio unutra.

Prostorija se potpuno promijenila. Bila je savršeno svijetla i dima je potpuno nestalo. Šarenilo zidova je izbjedljelo, ali krevet je još bio tamo. Jedino je on bio u sjeni, baldahin još uvijek navučen. Odjednom je postalo nevjerojatno vruće i  osjetio je nevjerojatnu potrebu da se svuče. Sekundu kasnije bio je potpuno gol i mogao je osjetiti kako mu kosa pleše po leđima. Zadčudo nije mu bilo neugodno, ovo je dom. Znao je da je na sigurnom i kod kuće. Nagli nalet vjetra otvorio je balkonska vrata i podigao zavjese na krevetu. Opet je začuo onaj ženski glas, ovaj put nešto jasnije. Koraknuo je prema krevetu i vidio sitnu ženu kako leži na njemu. To je bila ona koja mu je govorila cijelo vrijeme. Njezino lice bilo je u sjeni i osjećao je njezine oči na svojem golom tijelu. Nije mu bilo neugodno. Iako je samo čuo prigušen smijeh, znao je tko je ona samo se u tom trenutku nije mogao sjetiti. Gestom ga je pozvala i on je došao. Sjeo je na rub kreveta i ni sekundu kasnije mogao je osjetiti tople ženske ruke na svojem tijelu.Svaki mišić njegova tijela podrhtavao je pod njezinim dodirima. Toliko mu je nedostajao dodir drugog bića, toliko mu je ona nedostajala.Sjedio joj je okrenut leđima i osjetio je njezino srce kako kuca uz njegova leđa. Njezine male ruke prolazile su mu uz kosu i tiho mu je šaputala riječi na jeziku koji nitko nikada nije govorio. On ju je razumio i samo je kimao glavom. Oči su mu se punile suzama i htio se okrenuti i zagrliti ju. Nije mu dala samo se jače privila uz njega. Šapat se pretvorio u polagani pjev, koji se postupno pojačavao. Zvuk njezinoga glasa smirivao ga je i potpuno joj se prepustio. Vrućina je bila nesnošljiva. Još jedan snažan nalet vjetra prostrujao je sobom i osvježio njegovo vruće tijelo. Zatvorio je oči i pustio da ga glas vodi.

Najednom sve je stalo. Vjetar je prestao, a pjevanje zamrlo. Otvorio je oči, a nje više nije bilo. Balkonska vrata su bila otvorena, a noć je bila predivna, zvjedana. Ona je stajala na balkonu okrenuta leđima. Prišao joj je i zagrlio ju. Tek tada je primjetio pogled s balkona. Ogromni, tisućumetarski slap koji se lomio u rijeku ispod gledao je u njega. Vlažan zrak dopirao je od njega. Ona je šutila i u jednom trenutku samo se odvojila od njega i nestala u pjeni slapa. Šok je bio više nego što je mogao podnijeti. Začuo je glas kako ga doziva, ali to nije bio njezin glas. Bio je ženski glas koji je zvučao kao šuštanje lišća na povjetarcu. Smirujuć i samopouzdan. Glas osobe koja je znala što slijedi. Od šuštanja slapa nije razumio što mu želi reći. Samo je i dalje u nevjerici gledao u slap i osjetio kako ga zove.

" Sydney, come to me. I am what you need..."

Te je riječi savršeno razumio i odazvao se. Nije ni primjetio da su te riječi izgovorile više žena u isto vrijeme. I ona koja je skočila na jeziku koji nitko nije govorio, i ona sa mirnim šuštajućim glasom i neka treća govoreći pjevnim vilenjačkim. Samo je odazvao glasu i skočio...i trenutak prije negoli je njegovo tijelo uronilo u pjenu vode...otvorio je oči...i shvatio...
This message was last edited by the player at 18:44, Fri 22 June 2007.

Probudila ga je neugodna bol u potiljku glave. Polagano je otvorio oči i u prvi mah nije shvaćao gdje se nalazi. Mala soba ugodno namještena, miris ženskog parfema koji je ispunjavao zrak. Ležao je na krevetu, polugol okružen mekanim jastucima. Glava ga je grozno boljela. Kako se pridizao tako su sjećanja od prošle noći dolazile u njegov um. Vilenjačka zabava, glazba, ples, piće i...i Ruby koja pleše u predivnoj pripijenoj crnoj haljini...Naglo je ustao, ali ne zadugo. Zavrtljelo mu se i morao je opet sjesti. Tek sada su mu se oči priviknule na tamu i sjetio se gdje je. Nalazio se u Rubynom stanu. Zora je polako svitala i čuo je kroz odškriunti prozor kako se Sharn polako budi. Sunce je počelo dopirati kroz drvene rešetke prozora i osvjetljavati sobu čiji su zidovi bili prepuni kazališnih maski različitih lica i oblika i sve su maske samo zurile u njega. Sjetio se da je sinoć dosta popio, čini se i previše jer mu je imao osjećaj da mu je glava raspolovljena. Veliki dio večeri bio mu je u magli, a gledajući sebe kakav je bio trenutno smatrao je da je možda bolje da se nikad ne sjeti što se točno dogodilo. Tiho je ustao s kreveta i pronašao svoju košulju na obližnjem stolcu. Na njoj je mogao osjetiti njezin miris i još jedno sjećanje se pojavilo. Ona je plesala s njim, za njega i stalno mu točila piće u čašu. Sjetio se kako je osjetio njezino sitno, savršeno oblikovano tijelo na sebi. Sjetio se kako se sve više pripijala uz njega. Sjetio se kako to više nije bio samo ples...Osjećao se užasno i želio je što prije nestati iz Sharna.

Kad je ušao u mali dnevni boravak našao ju je kako sjedi na omanjem naslonjaču i činilo se da meditira. Nije ju želio smetati, ali nije ni želio samo tako otići. Ona je čini se osjetila njegovu prisutnost i lijeno otvorila svoje duboke oči. Kao mačka skočila je sa naslonjača njemu u naručje i poljubila ga. Osjetio je kako mu suze cure niz obraze te ju je odgurnuo od sebe. Ruby je stajala ispred njega u prozinom crnom ogrtaču, a ispod nije imala ništa i još jedno sjećanje slično ovome je izronilo. Sjetio se nje, ali tada nije ništa imala na sebi, sjetio se haljine koju je odbacila pokraj sebe...Još jedan njezin poljubac trgnuo ga je iz razmišljanja. Ljubila ga je dugo i nježno, a on je samo stajao i gledao u prazno...

Tog je dana otišao iz Sharna, a tu večer je voljno potisnuo iz sjećanja, onaj dio kojeg se sjećao, a onaj dio kojeg nije ostao je zakopan u njegovoj podsvijesti i nikad se nije trudio probuditi ga.

...volio ju je...to nikad nije bila laž i svaki put su te riječi u njegovim očima bile istinite...

On je oduvijek bio osoba koja je živjela od trenutka do trenutka, osoba koja je živjela za jedan osjećaj sada i odmah u vremenu i prostoru. Nekad se osjećao kao da granice prošlosti i budućnosti nisu postojale, nekad je postojala samo sadašnjost i onaj osjećaj koji je u tom trenutku obuzimao njegova osjetila. Neke osjećaje je zadržao tijekom godina, neki su izbjedljeli i upravo ti koji su počeli blijedjeti su bili oni koji su činili bit njegova života...

...strast, neobuzdana, razarajuća strast, ona koja obuzima sva osjetila, koja pretvara jedan trenutak u vječnost...želja, gotovo nadljudska želja za tim osjećajem zadovoljstva i strasti...

Život je uvijek bio borba između onoga ispravnog i ono što se činilo ispravnim. Često je ovo drugo prevagivalo u njegovom životu, češće svjesno nego nesvjesno. Konstantna borba dobra i zla, borba između njega i njega. Između onoga što je trebao učinti za sebe i druge i onoga što je činio samo za sebe bez obzira na posljedice koje bi to moglo imati za druge ljude. Ali taj osjećaj je bio toliko snažan da se ponekad osjećao kao da bio žrtvovao sve što je imao samo za kap tog osjećaja. Samo za taj trenutak kad srce brže kuca, ruke zatrepere, krv brže proteče cijelim njegovim bićem. Samo za taj dodir koji bi izbrisao naviku iz njegovih osjetila i zamjenio ju tim osjećajem.

...ljubav, snažna, iskrena, bezuvjetna, ona koja pretvara sve u život i ona koja ispunjava svaki dio njegova bića...ljubav koja nikada neće izblijedjeti, ljubav koja će uvijek biti oslonac...

I teško je biti rastrgan između dvije polutke samoga sebe i odlučiti koja je ona prava kad si s obje rođen i obje su u tebi i tvoje i neodvojivi dio tebe. Teško se boriti protiv samoga sebe kad je jedino što ti stoji na putu do sreće si upravo ti. Uvijek je znao da će u ljubavi naći ono što će na kraju krajeva odrediti njegov život, ali ponekad takva iskrena i predivna ljubav nije mu mogla ponuditi neobuzdanu strast i razbuktati njegova osjetila...i iako se silno trudio neokaljati ljubav koja mu je dana nekad bi posrnuo. Noć skriva mnoge tajne i mnoge su noći sakrile njegove padove i tijekom godina naučio je odijeliti srce od tijela i prihvatiti posrnuća kao nešto što stavlja njegovo rastrgano biće u ravnotežu. Naučio je kako biti svoj i pritome ne nauditi svojoj ljubavi. I prema tome...

...volio ju je, iskreno i snažno i u njegovim očima to nikada nije bila laž...

Trči, trči, trči brzo kroz tamnu i tihu noć. Ne osvrći se, nikad ne gledaj iza sebe, samo ti si bitan, ti i nitko drugi. Zaboravi na svijet i samo trči, brzo, brzo, brzo...

U sobi okupanoj svijetlom sjedila je crvenokosa žena s malim dijetetom u naručju i tiho mu pjevušila. Pokraj prozora stajao je mršavi, tužni muškarac žute kratke kose i zamišljeno gledao van, samo ponekad bi pogledao ženu pogledom punim ljubavi i još nečega skrivenog. Žena ga nije ni pogledala samo je praznim očima i dalje pjevala. Kad je on ušao u sobu nitko se nije ni trznuo kao da i nema. Muškarac kraj prozora tiho je rekao i dalje gledajući van. " I could have given you anything you wanted, one word from you and I would have given you the world. You are my queen." Žena je prvi put podigla glavu i on je vidio njezine prazne ljute oči i instinktivno krenuo prema njoj da ju zagrli i nasmije ju, ali kad ju je dotaknuo ona ga nije vidjela i njegova je ruka samo prošla kroz nju. U strahu je koraknuo unazad. Ona je ustala i pogledala muškaraca kraj prozora s mržnjom i odrezala. " I don't love you. Stop it."

Izgled sobe se promijenio i sad je u njoj bilo znatno manje svjetla i žene više nije bilo. On je još uvijek stajao kraj prozora i gledao kako more nemilosrdno udara u tamne i bezlične stijene. Još netko je bio ovdje, osjetio ga je, osjetio je njegovu zlobu, njegovu hladnoću. Iz fotelja pokraj ustao je visok snažan muškarac ledenih zelenih očiju i savršeno podrezane smeđe kose i stao kraj muškarca pokraj pokraj prozora. Tiho je prozborio na vilenjačkom i Syd se na mjestu zaledio, ali i dalje nije ništa mogao jer on kao da nije ni bio tamo. " Don't you want to make her, make them pay for everything they have done to you..." Muškarac žute kose kao da je oklijevao reći bilo što, samo je nijemo odmahivao glavom. U očima su mu bile suze. Odjednom ga je ovaj drugi primio za rame, okrenuo prema sebi i snažno ošamario. Soba je odjeknula zvukom ruke koja se nemilosrdno spustila na muškarčev obraz. " Don't be a fool. She doesn't love, never has and never will. The only thing you can do is make them pay, make him pay..." Muškarac je tiho zajecao i pao na koljena i rekao. " She is my queen, but even queens must pay for the things they do..." I dok je Syd iz sjene pokušavao doći do muškarca na podu da ga razuvjeri, duboki hladan smijeh je odjekivao sobom kao neminovnost onoga što će doći.

Vrisak žene, plač dijeteta i psovka muškarca. Sada su bili nigdje. Samo mrak je bio oko njih. Crvenokosa žena je stajala stisnutih šaka pokraj muškarca žute kose dok je on tiho ponavljao. " Just love me. Please just love. " Primio ju je obje ruke za ramena i snažno stresao. Snažnije nego što bi se moglo zaključiti iz njegova izgleda. Lice mu je bilo u grču bijesa i zaderao se. " SAY THAT YOU LOVE ME." Ona se izvukla iz njegova stiska, svom snagom ga nogom udarila u trbuh. On je nespreman odteturao korak dalje i plačno ju pogledao. Ona je s gađenjem rekla. " You make me sick." Otišla je grabeći velikim koracima kroz tamu...

Na kraju tame stajao je visoki muškarac hladnih zelenih očiju držeći u ruci sjajan mač optočen dijamantima. Žena je stala ispred njega i u čudu ga pogledala. On se nasmijao krajičkom usana i rekao. " You have something that belongs to me..." Zamahnuo je mačem i žena nije ni stigla vrisnuti...

Trči i bježi kroz tamu onoga što si učinio. Trči i moli se da tama ne bude brža od tebe...trči, trči, trči, brzo, brzo, brzo

Ponekad je breme svega ono što je nosio na duši jednostavno bilo previše. Više nego što bi ijedan čovjek trebao podnijeti za jednog životnog vijeka. Ponekad se gadio sam sebi, ponekad si nije mogao pogledati u oči, ponekad nije mogao vjerovati da je on takva slaba i bijedna osoba. To ponekad je bilo baš sada. Čuo je Fionu iz druge prostorije kako se igra s dijetetom. Čuo je kako se dijete veselo smijucka. Čuo je ono što je trebalo biti njegov život.

Ogledalo razbijeno u tisuću komadića. Krv polagano kaplje niz njegovu ruku stvarajući malu lokvicu ispod njegovih nogu. Fiona i dijete su se i dalje bezbrižno smijali. Suze su polako klizile niz njegovo lice i crvena lokvica pod njegovim nogama lagano se razrijeđivala kapljicama koje su padale s njegova lice. Bijeli mramor kupaonice bio je obojen bojom njegove krivnje. Plakao je kao malo dijete, kao svoje dijete.

Bio je mlad. Iako to nije nikakva isprika. Bio je neiskusan. Iako ne toliko neiskusan. Bio je prepravljen svime što se dogodilo u samo nekoliko mjeseci. I to nikako nije bio nikakav izgovor...Ali time se tješio sve ove godine. Time je smirivao svoju savijest i time potiskivao ono što nikako, na nijedan dan svog života nije mogao izgurati iz svoje svijesti. On je nečiji otac. Ne, ustvari nije. On bi trebao biti nečiji otac, ali je pobjegao uvjeravajući sebe kako je to najbolja stvar koju može učiniti.

Sada, sjedeći u lokvi svoje krvi i suza mrzio je sebe što joj je cijeli život lagao. Znao je koliko je silno željala dijete, obitelj s njim. Kako joj onda reći da on već ima dijete, obitelj koja bi trebala biti njegova. Ostavila bi ga, ako ne i još nešto gore. A bez nje nije mogao živjeti. Ili si je to barem toliko ponavljao da je postalo istina.

Mala skučena sobica, puna krvi i suza. Vječnost tišine, a onda plač koji kao da je srušio zidove. Ne želeći si to priznati, najljepši zvuk koji je ikad čuo. Mali smotuljak plave kose i živih zelenih očiju koja zure u njega. Koja traže njegovu ljubav. Dodir dvaju tijela koja su jedno. Njezino malo srce koje kuca u njegovim rukama. I beskrajne zelene oči.

Nakon dovoljno vremena čovjek otupi na sve. Potisne sve i vrati se vlastitoj sebičnosti. Ali zvuk novog bića još uvijek odzvanja u njegovim ušima...i one oči u kojima se utopio te hladne zimske noći.

Kad se vrati iz Droaama otići će do njih...

U svijetu gdje je malo toga imalo smisla, u svijetu gdje je on često samo bio uzrok patnji za ljude koje je volio, u svijetu u kojem više nije imao svoje smisleno mjesto, u tome je svijetu postojalo još jako malo stvari koje su bile istinski bitne. Dotaknuo je kožu na svom vratu i osjetio ono što je bilo dio njegovog bića, nešto što je određivalo njegovo maleno mjesto u ovom besmislenom svijetu. Nešto na što je cijeli svoj život bio ponosan, a što je sada samo bilo podsjetnik na njegovu sramotu. Pod prstima je osjetio blagu toplinu i polako zatvorio oči i pustio sjećanjima neka poteku...

Najljepši zvuk koji je ikada čuo, zvuk valova koji se silovito razbija o stijenu, predivni nebeski svod iznad njega koji se činio nadohvat ruke, samo kad bi se malo propeo, božanski vrtovi njegovog doma. Doma u koji se možda više nikada neće smijeti vratiti. Zvuk koji možda više nikada neće čuti. Nigdje u cijelom Eberronu neće naći mjesta gdje se valovi razbijaju uz stijene s tako nježnim zvukom, gotovo kao da ljube obalu. Ti vrtovi, ta obala, to more, taj svod, sve to je bilo sadržano u toj divnoj oznaci koju je nosio na svojem tijelu i koja će do kraja njegova vijeka biti najvažniji dio njegova bića.

Jače je pritisnuo ruku uz vrat, toliko jako da je mogao osjetiti kako mu se nokti uvlače pod kožu, pod taj predivni topli osjećaj pripadnosti.

Smijeh. Smijeh koji zasigurno više nikada neće čuti i njegov otac koji stoji na obali dok još jedan silni val juri prema stijeni. Njegov otac koji ga ponosno gleda njegovim dubokim zelenim očima, očima kroz koje on sada gleda svijet. Da on nije nestao Syd ne bi nikada otišao odtamo, s mjesta gdje je on bio jedno s prirodom, s morem koje je sad bilo dio njega. Ta uspomena je bilo nešto što nikada neće izblijedjeti. Taj dan je bio prvi dan ostatka njegova života. Taj dan je prvi put okusio što će kasnije odrediti cijeli njegov život. Magiju. Magiju koja je sada kolala cijelim njegovim bićem, koja mu je davala snagu i onda kada je spavala u njemu. Osjećaj usporediv jedino sa silinom onog velebnog vala koji se razbija o stijenu koja postojano i bez riječi prima udarac i sa svakim novim naletom postaje sve snažnija. Ta snaga je taj dan potekla njegovim žilama i odtada se trajno nastanila u njemu dajući smisao svemu.I taj ponosni smijeh njegova ljubljena oca.

Opustio je stisak i vratio se u sadašnjost. Još topla ruka mlitavo je pala uz njegov bok dok je polako otvarao vlažne oči. Sada je zvuk valova bio miljama daleko, dom je sad bio daleko i hladno mjesto gdje više nije bio dobrodošao. Ali magija u njegovim žilama tekla je jača nego ikad. Danas dok se borio osjetio je kako preuzima kontrolu nad cijelim njegovim bićem, kako ga cijelog obavija i uzima k sebi. A on se pokorno predavao tom osjećaju. Nepobjediv. Tako se osjećao. Toliko snažan da su vrijeme i prostor postali sasvim nevažni. Ništa osim tog vrelog osjećaja koji je kolao njegovim tijelom nije bilo važno.

I Syd se slatko osmjehne i odluči da će još jednom imati priliku čuti svoje valove. I ugodna toplina ispuni cijelo njegovo biće i zaglušujući šum odjekne još jednom u njegovim ušima.

Dom.

Kiša je tiho sipila i neumorno udarala o krovove i prozorska stakla. Syd je stajao sam na ulici, u mraku, u tišini. Negdje u daljini slaba svjetlost je dopirala iz guste magle koja ga je obavijala. Kiša je i dalje padala i slijevala se po njemu kao da pokušava oprati s njega krivicu. A što bi moglo oprati krivicu s njega? Krivicu vlastite nepromišljenosti i nemarnosti. Neke stvari se ne mogu okajati i ne mogu biti oproštene... U magli i tišini, mokar i blatan stajao je sam ispod ulične svjetiljke koja je nekoliko trenutaka treperila slabašnim svijetlom i naposlijetku se ugasila...

Riječi, samo riječi, te neumorne riječi koje su odzvanjale u njegovom umu bez prestanka, bez kraja i nikako, baš nikako ih nije mogao otjerati. Zatvorio je oči i dignuo glavu prema nebu koje se ovdje nikad skoro nije vidjelo i zamislio...beskrajno plavetnilo doma i mjesta gdje se uvijek osjećao tako sigurno. Beskonačni azur u kojem se tako rado utapao. A onda je otvorio oči i tisuće malih kapi su mu se spustile na lice izmješane s njegovim suzama i riječi su opet samo našle put do njegova uma...

She told me, you were House Lyrandar. Everything bad and everything good about it, distilled in one body and in one brilliant yet caring mind. Whimsical, bright, full of energy, resilient. You are House Lyrandar for her..

Tada je sva ljepota njegova doma i njegova utočišta jednostavno isčeznula. Ostao je samo on. Gol i sam pred svijetom i pred sammim sobom. Jer on jest bio sve ono dobro i loše u njegovoj kući i skrivanje u uspomenama neće izbrisati ovu noć niti značenje ove noći za njega. Ovo je možda bila noć koja će mu promijeniti život, kada će shvatiti da je možda sve što on jest pogrešno...možda.

Laganim korakom krenuo je u maglu, nije bitno kamo, samo da ide. I dok su njegovi koraci odzvanjali hladnom i mokrom ulicom za njegovim leđima mala ulična svjetiljka još je jedinom zatreperila prigušenim svjetlom i zasjala osvjetljavajući put u magli...

Everything bad and everything good about it, distilled in one body and in one brilliant yet caring mind...
This message was last edited by the player at 23:03, Tue 14 July 2009.

Sinoć je bilo burno. Kao i noć prije. Kao i noć prije toga. Kao i...svaku noć već...čekaj. Nebitno. Bezbroj istih pijanih i beskorisnih noći koje kao da se stapaju u jednu. Sve te noći koje se sijeku u jednom životu, u jednom biću. U njegovom biću.

Lijepa mramorna kupaonica, ulaštene zlatne pipe za vodu, umivaonik ukrašen raznim ornamentima i jedno lice. Znatno mlađe nego što je danas, ali iste one umrone oči. Oči umorne od samog sebe. Umorne od začaranog kruga vlastite slabosti. Jedno biće podiže oči prema ogledalu. Tamo mu odvraća pogled netko drugi. Plava kosa, modre oči, po svim mjerilima lijepo i skladno lice. I duša koja polako trune. Uzdah. Pušta vodu i sjajni bijeli umivaonik polako se mrlja mlazovima ružičaste boje. Mlazovima krvi koje polako klizi i nestaje s mladih, ranjenih ruku. Čemu to sve? Ne znam. Ponovo podiže pogled. Ona ista osoba još uvijek je u ogledalu. Koliko kod bježao, od njega ne može pobjeći. Ponovo uzdah. I pitanje. Who am I? What am I?

Voda je sada prestala teći, ruke su sada čiste, ali bol ostaje. Tupa bol u zglobovima i oštra bol posljedica. Kroz mali kupaonski prozor dopire svjetlost grada koji se budi. Još jedan dan ili noć spojeni u jedno. Polagani žamor stanovnika osjeća se u zraku. Uskoro će sve vrvjeti od užurbanih i zaposlenih studenata koji gledaju samo svoja posla. I na tim hodnicima, skupa s njima, jedno biće koje kao da ne može naći svoje mjesto u svemu tome. Ono kao da je cijeli život na nekom drugom mjesto. A traži to na svim pogrešnim mjestima.

Odlazi u sobu. Dvije tri riječi i ruka će zacijeliti i bit će kao nova. Kao da je prošla noć izbrisana. Syd sjedne na rub kreveta, slabašno se nasmiješi i pomisli. Magic. If I could use my magic to erase myself. To make it like I was never here.
This message was last edited by the player at 21:56, Wed 24 Mar 2010.