RolePlay onLine RPoL Logo

, welcome to Eberron: Solo avanture (HR)

12:56, 28th March 2024 (GMT+0)

Random Notes on Syd's Game by the GM.

Posted by God of DnDFor group 0
God of DnD
GM, 48 posts
Sun 25 Mar 2007
at 22:28
  • msg #1

Random Notes on Syd's Game by the GM

Ovdje ću pisat kad mi nešto IC padne na pamet vezano uz igru (a nije trenutno povezano sa game threadom!)
This message was last edited by the GM at 22:42, Wed 27 June 2007.
Venus
player, 19 posts
Sun 25 Mar 2007
at 22:56
  • msg #2

Re: Random Notes by the GM

Who am I to stop you?:)
Lady Dhalia Vasazeli d'Lyrandar
NPC, 1 post
Sun 25 Mar 2007
at 23:11
  • msg #3

Re: Random Notes by the GM

Sjedila je na visokom balkonu svoje rezidenciju u Stormhomeu i gledala u plavetnilo dalekog obzora. Vitki, bijeli prsti su joj se obavili oko mjedene ograde balkona, čineći delikatan kontrast na crvenom metalu. Brokatna haljina joj je obavijala uski struk, te otkrivala tek ugodno malo oblina. Vitki vrat se uzdizao i širio u duguljastu vilicu, iznad koje su se smjestila crvena napučena usta. Linije njenog lica su nježno zaokruživale duguljast nos, te duboke plavetne oči. Iste oči kakve je nosio njen jedini si, Sydney. Prema njenom mladolikom izgledu, čovjek joj ne bi dao više od dva desetljeća starosti. No te kremasto plave oči su govorile o stoljeću mudrosti, beskrajnim mjesecima znanja i eonima ljubavi.

Ona je bila grofica, grofica d'Lyrandar. Jedna od rijetkih vilenjakinja koje su nosile prezime d'Lyrandar. Sydneyev otac ju je oženio prije mnogo godina. Previše godina. Onog trenutka kada su se oženili, Dhalia je znala da će nadživjeti svog voljenog. On je nosio tek pola, pa čak i manje, vilenjačke dugovječnosti. Kao i svi polu vilenjaci. No nije mislila da će umrijeti tako mlad...i nije bila ni svjesna koliko će joj faliti. Već je živjela skoro 5 godina bez njega, no činilo se kao da su prošla stoljeća...barem joj je sin ostao. Kao sjećanje, i kao nada. Samo se nadala da će njen sin nadvaldati njenu dugovječnost...nije htjela i njega pokopati.

Ali i on je otišao. Regalport je bio daleko, a rijetki Lyrandarski brodovi su išli tako daleko. Ne u Regalport. No, i da su išli, ona nije mogla napustiti Stormhome. Mnogi u Kući su ovisili o njenom savjetu. Iako nije nosila dragonmark, jer je bila čista vilenjakinja, znala je više o poslovima Lyrandara nego neki polu vilenjaci koji su se busali o prsa svojim nasljeđem. No njoj niakda nije bilo do moći, ni novaca. Iako ih je uvijek imala, njoj nije bilo stalo do njih. Nakon toliko godina, kome bi?

Uz uzdah, odvojila se od ograde i ušla u svoju spavaću sobu. Trebala se spremiti. Airship za Fairheaven je čekao.
This message was last edited by the player at 23:21, Sun 25 Mar 2007.
Lady Dhalia Vasazeli d'Lyrandar
NPC, 2 posts
Mon 26 Mar 2007
at 22:29
  • msg #4

Re: Random Notes by the GM

Kada smo se ja i tvoj otac ženili, njegovi roditelji i svi starješine iz Kuće su se protivili tom braku. Prvo, zbog moje rasne 'čistoće', kako su to oni voljeli govoriti. Nikada nisam mislila da će mi moja rasa donjeti toliko problema. Drugo što ih je smetalo je bila moja domovina. Mogao bi se zapitati zašto sam uopće onda prihvatila tu bračnu ponudu, kada su postojale tolike prepreke? Vidiš, to je ono što ja nazivam ljubav. kada ćeš ti naći ženu zbog koje bi se odrekao sebe i onoga što jesi, tada ćeš znati da ju voliš. No moram priznati da je bilo teško. Moja obitelj je ostala na Aerenalu. Sve što sam ikada poznavala tada je ostalo na Aerenalu. I dolazila sam u novo okruženje, u okruženje u kojem su me svi gledali kao da donosim nesreću. Kao što znaš, tvoji...odnosno naši Lyrandarski rođaci cijene svoju rasnu 'čistoću'. Što ja osobno smatram jednom od najsmješnijih ideja svih Khorvara. Ja, kao 'čistokrvna' sam uništavala njihovu koncepciju polu vilenjačkog nasljeđivanja. No tvoj otac je bio sasvim druga priča...kao i što sam znaš. Hvala Precima da je, inače te sada nebi bilo ovdje. Tih prvih dana kada sam stigla ovdje, u Stormhome...to su bili istovremeno najdivniji i najstrašniji dani mog života. Biti s tvojim ocem od izlaska do zalaska sunca, pod zvjezdama i pod mjesecima, iz dana u dan i noči u noć...no istovremeno tražiti mjesto među Lyrandarskim plemenitašima. Najstrašnije i najdivnije. Isto kao i tvoje rođenje...

Izvadak iz jednog od pisama koje je Lady Dhalia uputila Sydneyu.
Fidolis d'Lyrandar
NPC, 1 post
Only memories have
remained.
Tue 27 Mar 2007
at 23:05
  • msg #5

Re: Random Notes by the GM

Fidolis je bio Sydov prijatelj iz djetinjstva...pa, ako već ne djetinjstva onda mladosti. Upoznali su se u učenim halama dragonmarkskog učilišta, Twelva u Korthu.  Fidolis d'Lyrandar je bio mladi nasljednik Kuće Lyrandar. Rođen kao sin podkralja Karrnatha (OOC: podkralj, viceroy, je titula visoko stacioniranih dragonmark plemenitaša) i njegove zanosne žene, koja je za vrijeme svoje mladosti bila proglašena Biserom Khorvara. Mladić je bio razmaženo derište, rođeno i odgajano u  bogatstvu koje je malo tko na Khorvaire ikada sanjao da postoji. Na sveučilištu je završio jedino iz tog razloga što ga otac više nije mogao kontrolirati. Podkralj se nadao da će ga veliki magovi učilišta uspjeti dovesti u red...no on se nije mogao više prevariti.

Syd ga je prvi puta vidio kada je stigao u svoju spavaonu, koja je bila smještena na najdoljnjem katu plutajućeg tornja u kojem se nalazio Twelve. Fidolis mu je bio dodijeljen kao cimer. Mladić je imao dugu kosu žarko crvene boje, očito postignute bojanjem ili magijom, te više mithralskih i zlatnih ukrasa nego Sharnska prostitutka. Dočekao je Syda na prozorskoj dasci, pokušavajući smisliti kako bi uspio sletiti sa tornja udaljenog pola milje od površine na Korthske ulice. Unatoč njihovim razlikama, Fidolis i Syd su postali nerazdvojni za vrijeme studija. Fidolis nije imao nekih velikih interesa za magiju, te je svoje studije prilično rano (i traljavo) završio...što je u neku ruku razočaralo Syda. Nakon samo 6 godina, on je napustio Twelve, i otišao u Sharn. Podkralj mu je ugovorio brak sa damom koja je bila izdanak prilično moćne loze Lyrandara, sa sjedištem u Sharnu.

Syd nije vidio Fidolisa od onda...i čini se da ga više nikada neće vidjeti. No uvijek će mu ostati u sjećanju onaj mladi zanesenjak koji sjedi na prozorskoj dasci gledajući u grad ispod sebe, dok mu se kovitlac crvene kose vijori oko glave...
God of DnD
GM, 77 posts
Wed 28 Mar 2007
at 22:43
  • msg #6

Re: Random Notes by the GM

Bio je naslonjen na izrezbarenu drvenu ogradu letećeg broda, gledajući u zemlju pod sobom. Djed mu je uvijek pričao kako je nekada izgledala. Prije rata. Djed je uvijek govorio da Khorvaire neće vidjeti ljepše zemlje od Cyra. Jadnik je umro u svojoj palači u Estonu, kada su Brelandske trupe prvi puta upale u grad Eston, na zapadnoj granici. Djed je podupirao svoju domovinu, a to su nažalost znali i Brelandski vojnici. Danas, od Cyra nije ostala ni puka sjene nekadašnjeg Bisera Galifara. Tlo, ljudi i gradovi su bili izranjavani stoljećem rata, ubijanja, pljačke, silovanja. Zemlja i narod su bili umorni. No nikada se neće predati.

Kapetan nije bio vjeran ni jednoj državi. Rođen u Aundairu, no nije osjećao nikakvu obvezu prema toj zemlji. Kao i mnogi polu vilenjaci Kuće Lyrandar, on je bio sin cijelog Khorvaire. Ne Aundaira, ni neke druge države. Pravi Khorvar, odan svojoj Kući i svojoj obitelji. Ponekad ga je rastuživalo što Kuća i obitelj nisu bili isto, no već je puno dobio od bogova. Nije se mogao žaliti. Žena ga je uvijek podsjećala da se može zahvaliti svojim Precima, no on se uvijek podsmjehivao na to. U njegovoj duši, samo su ona i on bili zaslužni za njihovu sreću. Ona, on i njihov sin.

Brod je trebao stići u Stormhome kroz par dana, što je kapetan već jedva čekao. Dugo nije bio doma, moglo bi se reći predugo. Osjećao je lagano brujanje air elementala koji je gurao Plešuću Harpiju sve bliže i bliže domu. U Metrolu je kupio najneobičniju knjigu ikada...sin će mu biti oduševljen, bio je siguran. Uvijek mu je donio nešto sa svojih putovanja, to je bilo nešto poput njihove male tradicije. Čak ju je dao zamotati u Zilski začarani papir, te je izgledala jednostavno predivno.

Njegovo sanjarenje je prekinuo uzvik sa stražnje osmatračnice, kod kormila. Mornar koji je tamo bio uzviknuo je upozorenje za opasnost na jugu. Kapetan se užurbanim korakom zaputio nazad, dok su mu kroz um zvonila mentalna upozorenja air elementala koji je bio zatočen u brodu. Opasnost, opasnost, opasnost se ponavljalo dok je Ezra u nevjerici zurio u zid magle koji se kotrljao za njima...

Opasnost, opasnost, opasnost...
God of DnD
GM, 86 posts
Mon 2 Apr 2007
at 20:12
  • msg #7

Re: Random Notes by the GM

Kada je Sydovo školovanje na institutu Twelva završilo, vratio se u Stormhome. No njegov ostanak ondje nije dugo trajao...još je imao dužnosti prema Kući koje je morao ispuniti. Njegov otac je zahtijevao da Syd poštuje obiteljsku tradiciju, te stekne barem minimalnu količinu brodskog, mornarskoga iskustva. Ma koliko se to Sydu možda nije sviđalo, to je trebalo biti obavljeno.

No, Sydova majka se nikako nije slagala da se njenog sina pošalje na neku Lyrandarsku lađu pod nekim oštrim, starim kapetanom. Njen sin nije bio rođen da bi trpio zlostavljanje. Tako je Dhalia uspjela u pregovorima sa svojim mužem, te su se oba dvoje složili oko kompromisa. Syd će biti poslan da služi na Aerenalskoj lađi, pod zapovjedništvom Dhaliana bratića Kamiela. Na taj način, on će steći nužno iskustvo, ali je i Dhalia bila sigurna u njegovu sigurnost. Kamiel se naravno složio kada mu je sestrična uputila zahtjev. Koji bi inteligentan kapetan odbio Lyrandarskog weather mage, i to rođaka?

Syd je stigao na brod kapetana Kamiela, od Aerenlaske loze Vasazeli, dok je ovaj istovarivao svoj bogati teret u luci Trolanporta. Među mnogobrojnim pješčanim otočićima, plutajućim zgradama i dokovima Trolanporta, Aerenalska lađa se isticala svojom egzotičnošću.  Njezine vitke linije su plutale na mirnoj vodi, izgledajući kao da jedva dodiruju masnu površinu vode u Trolanportskoj luci. Izrađen od crvenkasto-smeđeg soarwooda, te ukrašenim izrezbarenim reljefima duž linije trupa, brod je izgledao jednostavno predivno pod svojim maslinasto zelenim jedrima. Barjak sa stiliziranom maskom zlatnog pavijana, simbolom Undying Courta, se vijorio iznad jedara. Reljefi urezani u trup su prikazivali epski vilenjački egzodus sa Xen'drika, te je ulazio u tolike detalje da su prikazani vilenjaci izgledali živo dok se brod gibao na mirnoj vodi. Taj prvi prizor Undying Saila, Kamielova broda, Syd nikada nije zaboravio.

Kamiel od loze Vasazeli je bi stari morski vuk, koji je već skoro dva stoljeća proveo na Eberronskim morima. Upravljao je svojim brodom nevjerojatnom vještinom, te smireno usmjeravao svakog od dugovječnih mornara na palubi, praktički upravljajući svakim čvorićem užeta na brodu. U tih godinu dana, Syd je stvarno zavolio svojeg ujaka u tko zna kojem koljenu, te u neku ruku naučio cijeniti kulturu Aerenala.
God of DnD
GM, 99 posts
Sun 8 Apr 2007
at 12:13
  • msg #8

Re: Random Notes by the GM

Syd će se uvijek sjećati tog dana, kada je dobio najdviniji poklon u životu. Nije bilo ništa posebno, no on ga je volio više od bilo čega što mu je otac donio sa svojih putovanja. Bio je to tužan dan...kada je odlazio od doma za Korth. Na sveučilište Twelva. Majka ga je cijeli dan užurbano spremala, te digla cijelu kuću na noge svojim zapovijedima. Sluge su trčale po kući, skupljajući prtljagu, a kuharica je frentično pokušavala završtiti doručak na vrijeme. No Sydu u njegovoj sobi nije bilo do doručka, prtljage ni ičega. Danas se rastajao sa Fionom. Gledao je kroz prozor svoje sobe na ulice Stormhoma. Tamo se nalazila njezina kuća, te je ona čekala na njegov dolazak. Da se pozdrave. Da ode.

Mladić nikako nije uspio skupiti hrabrost da krene do nje, te je jutro prošlo u treptaju oka. Majka je sve pripremila, nahranila ga i već je s roditeljima kretao prema sidrenom tornju za airshipove. No Syd se još nije pozdravio sa Fionom. I mislio je da neće...

Ona je čekala. Na visokom doku, par stotina metara iznad ulica Stormhoma, ona je čekala. Kada se ukrcavao, samo ga je zagrlila i nasmiješila se. Tutnula mu je maleni paketić u ruke, te bez riječi odstupila. Vidio je kako je bezglasno oblikovala 'volim te' svojim usnama...dok ga je brod odnosio. Majka je plakala. Otac je skretao pogled sa odlazećeg broda, no na kraju se nasmiješio.

U paketiću se nalazilo obično crno pero. Pero je Fiona sama začarala da piše bilo kojom bojom koju pisac zaželi. Ona je poslala ono malo svoje magije sa njim...da se uvijek sjeća.
Lady Dhalia Vasazeli d'Lyrandar
NPC, 3 posts
Sat 21 Apr 2007
at 22:05
  • msg #9

Re: Random Notes by the GM

Kada je Syd imao otprilike dvanaest godina, njegova majka, Lady Dhalia, ga je povela na jedno 'putovanje'. Njegov otac i ona su mu rekli da će to biti jedan kratki odmor, ne duži od mjesec dana, na dalekom jugu Khorvaira. Rekli su mu da ide u zemlju vilenjaka, Valenarskih vilenjaka! Syd je od svojih tutora učio dosta o Valenarskim vilenjacima, i svaki dječak poluvilenjak kojeg je Syd poznavao (a i mnogi vilenjaci) su htjeli vidjeti Valenarske vilenjake. Legende su bile da jedan ratnik Valenara mogao potamaniti cijeli bataljun Deneithskih plaćenika...a on se upravo spremao u njihovu zemlju!

Za tjedan dana, nakon frentičnih priprema, Syd i njegova majka su se ukrcali na Lyrandarsku galiju, koja ih je odvela do velikog grada Passage, centra moćne Kuće Orien. Od tamo su imali plaćenu teleportaciju do Valenara, te je to inače više mjeseca dugo putovanje bilo obavljeno u tri dana koliko im je trebalo do Passaga. To je bio prvi puta da je Syd iskusio moći teleportacije. Nasljednik Kuće Orien ih je dočekao u velikoj enklavi u centru, te ih odveo do malene jednostavne sobice u samom centru velike zgrade. Njegovo mlado lice je bilo rašireno u osmijeh dok je objašnjavao dječaku da se nema čega bojati, da će teleportacija izgledati kao kupanje u hladnoj vodi. Majka se na to samo nasmiješila i stisla sinovljevu ruku.

Kada ih je mladi Orien (kojemu je njegov Syberis mark prekrivao cijelo lice, glavu i prsa) primio za ruke, rekao im je da se smire i zatvore oči. Trenutak dezorijentacije i potpunog mraka kasnije, Syd je znatiželjno otvorio oči i nalazio se na drugom mjestu. Nije bilo ni slično kupanju u hladnoj vodi, i kada je to rekao majci, ona se samo nasmijala.

Prvih tjedan dana je proletilo nevjerojatnom brzinom, za vrijeme kojeg su putovali suhim travnatim ravnicama krajnjeg juga Valeanra, u potrazi za velikim plemenom Visokog Kralja Vadallia. U pratnji ratne skupine vilenjaka koji su jahali na svojim brzim konjima, pokriveni velovima i maskama, te opasani svinutim mačevima, sabljama i lukovima, Syd je gutao svaki trenutak očima. No, ono što mu je ostalo urezano u pamćenje za cijeli život je bila zadnja večer prije njihovog sustizanja horde Visokog Kralja. Rasprostrvši raskošne šatore, njihova skupina je priredila logorište za dugu noć pred njima. Ratnici su se skupljali oko zapaljenih vatri na rubovima, a majka i Sydney su se povukli u svoj veliki šator-kuću. U njemu su se nalazili samo njih dvoje, i dva elitna čuvara Kuće Deneith koji su ih pratili cijelim putem. Tu večer je majka Sydneyu obećala poseban poklon, te je dječak nervozno čekao što će to biti. I stvarno je bilo posebno...

U šator je ušla visoka vilenjakinja zagrnuta velovima kakve su nosili u Valenaru, te se bijela, zelena i crvena svila preklapala i plesala kako je ona svojim mačkolikim korakom hodala. Zaglavci i članci na nogama su zveckali narukvicama od kosti, a jedini dio tijela koji nije u nekom trenu bio pokriven velom su bile njene oči. Njeno skladno tijelo, i odjeća koja je otkrivala puno više nego što je Syd ikada vidio je razbuktala njegovu pubertetsku maštu, no ono što je nosila mu je privuklo pažnju čak i sa golišavosti. Vitki, zavinuti double bladed scimitar, čija sječiva su se presijavala srebrno zlatno pod svijetlima baklji, a duga drška ispolirano od mnogo rukovanja savršeno ležala u njenoj ruci. Syd i majka su sjedili jedan pokraj drugog u moru mekanih jastuka na podu, te je majka zapljeskala kada je žena ušla. Syd je zadivljeno pratio majčin bis.

No tada je počelo ono što je ostavilo Sydova usta razjapljeno otvorena predugo da bi bilo istinito...žena je pokraj sebe spustila malenu drvenu kutijicu koju je otvorila, i iz nje su počeli dopirati zvukovi vilenjačkih frula i ritmičkih bubnjeva, no to nije bilo ništa što Syd nikada nije vidio. I on je imao glazbenih kutijica. Sljedeće je zapalila par kratkih štapića tamjana, te ih zapiknula u zemlju u krugu oko sebe. Trake dima su se uzdizale oko nje, velovi se bibali od njena disanja a ritam kutijice se ubrzavao. A tada je vilenjakinja eksplodirala u akciju...

Njezine vitke ruke su počele usporeno, stilizirano vrtiti dršku duplih oštrica, obavijajući svoje tijelo kretnjama elegantnim oružjem. Kružnice, osmice, prebacivanje iz jedne ruke u drugu, okretanje iza leđa a sve popraćeno skladnim zibanjem njena tijela i snažnim, brzim ritmom bubnjeva. Glazba se ubrzavala, njene gracilne kretnje ubrzavale, isprepličući njeno tijelo i oštrice u nevjerojatnom skladu, ali i skrivenoj ubojitosti. Upravo kada je Syd mislio da je žena postigla savršenstvo kretanja, njegovo oduševljenje se pretvorilo u užas...žena je odskočila sa svoje pozicije kao mačka, te jednom čistom kretnjom i trzajem uputila rotirajuće oštrice na majku. Zahvatila ju je preko prsa, vrata i trbuha, te je majčino tijelo eksplodiralo u oblaku krvi. Njen potmuli krik je nestao kada je Syd počeo urlikati od užasa, te čak nije primejtio kada su Deneithski čuvari skočili na derviša i sasjekli ju svojim teškim mačevima u mlitavu hrpu mesa i krvi.

Syd nije spavao sljedećih mjesec dana, iako je majka preživjela bez većih posljedica. No Syd je znao da je nešto u njoj umrlo tog dana...kao da je otišla sa ovog svjeta, a onda su je magije Jorasco healera vratile natrag...on je znao, ali nikada nije rekao da zna.

Godinama kasnije je saznao da je majka na tom putu obavljala pregovore o prisutnosti dragonmark Kuća u novoosnovanoj državi Valenar. Kuća ju je poslala na tu misiju diplomacije, zbog njezinih veza sa vilenjacima ali i sa Kućom Lyrandar. Skoro je poginula zbog toga, no High King je pristao na njene uvijete samo par dana nakon što ga je upoznala. Utvrdilo se da je derviš koji ih je napao bio pripadnik ekstremistčke struje unutar Valenarskog društva, koja je zastupala moralnu čistoću vilenjaka od utjecaja ljudi i 'nižih rasa'.
Baron Elar d'Thuranni
NPC, 32 posts
Shadows should not be
trifled with!
Tue 8 May 2007
at 00:56
  • msg #10

Re: Random Notes by the GM

Sjedio je u ugodnoj fotelji naslonjen na prozorsku dasku, i gledao van na pejzaž koji je klizio pokraj njega. Lightning rail je putovao nevjerojatnom brzinom, te je svako malo mogao čuti pucketanje struje između conductor stoneova i vlaka koji je levitirao iznad njih. I brzao dalje svojim putem. Podbočio je bradu laktom, te su mu dugi prsti prekrili usta. Njegove bezvremenske oči su pratile krajolik, no bez treptaja ili najmanjeg pomaka. Krajevi usta su mu se izvili u tračak osmjeha. Privatni vlak! Ha! Kakve male luksuze si čovjek može priuštiti... No ta misao je brzo proletjela kroz njegov um, a zamijenile su je scene masakra. On ih je ubio. On ih je sve pobio golim rukama.

Na obzoru se počeo izdizati nevjerojatno visok grad. Najveći grad na svijetu. Metropola. On ih je ubio. Visoki tornjevi su parali nebo svojom elegancijom. Poput dugih, delikatnih prstiju vilenjačke ruke koji su izbijali iz same zemlje. Ubio golim rukama. Spustio je svoj umoran pogled na svoje šake. Da, upravo su tako izgledali tornjevi. Još je slušao vriskove najmlađih dok je gutio ženu. Oči su mu opet pobjegle van. Cesta uz liniju conductor stoneova je tekla prema glavnim vratima, narušavajući pastoralni kraj svojom utlitarnošću. Noć je već pala, no samo su dva mjeseca bila vani. Jedan crven poput krvi, a drugi bijel poput nevinosti. Metalni zvuk krvavog noža koji je ispao iz njegovih ruku je odzvanjao bespućem njegova uma. I miris krvi...njihove krvi. Mogao bi napisati pismo. No nije mu bilo žao. Nije se imao zašto ispričati. On ih je ubio. On ih je ubio s razlogom.
Baron Elar d'Thuranni
NPC, 33 posts
Shadows should not be
trifled with!
Fri 29 Jun 2007
at 01:46
  • msg #11

Re: Random Notes by the GM

Vlak koji je jahao na munjama je ušao kroz visoke vratnice u grad. Lagano se zaustavivši na velikom dolaznom peronu, struja ispod njega je prestala divljati tolikom silinom. Službenici kolodvora su pritrčali vagonu, prinijeli malene stube vratima i otvorili ih. Barun Thuranni je elegantnim korakom izašao van, u pratnji četvorice vilenjačkih stražara pod punom ratnom spremom. Njihovi tamno ljubičasti oklopi su se ljeskali na svjetlu magičnih svjetiljki na peronu, a oči sjajile ispod maski koje su im prekrivale lica. Elar je podigao pogled prateći liniju tornja koji se iznad njega uzdizao u oblake. Volio je Sharn...

...no još uvijek su ga progonila sjećanja od one noći. Već su skoro tri desetljeća prošla od onda, no to je bio samo treptaj u oku dugovječnog vilenjaka. Noć je bila kristalno čista, što je bilo neobično za Sharn. Čovjek bi rekao da će nebo plakati za njihovim životima? Ipak, ipak nije. Kao da su i bogovi odobravali ono što se tek imalo dogoditi. Ušuljao se u luksuznu vilu bez ikakvih smetnji. Dva stražara koja su mu stala na put su samo vidjela bljesak njegove oštrice, i ništa više. Do spavaona žene i njezinih potomaka je došao bez da mu je srce ubrzalo...

Ušli su u Oriensku stanicu, on i pratnja, te prošli kroz veliku dvoranu kolodvora. Nisu ih zaustavili Brelandski carinici. Znali su bolje nego zaustavljati jednog baruna. Poršao je kroz gužvu ljudi bez da ga je itko dotaknuo. Sama pojava njegovih maskiranih stražara je bila dovoljna da i najhrabriji ustuknu. A tko ne bi...

...prvo je ubio nju. Dok mu je nož  gotovo mehanički prelazio preko njenog vrata, Elar se prisjećao. Zaspale oči su se širom otvorile kada je osjetila hladno željezo na vratu. Vrisak koje je prerastao u krvavo grgoljenje samo je potaknuo njegovo sjećanje. Kada ju je prvi puta vidio...na balu, u predivnoj večernjoj haljini koja ju je poput izmaglice ovijala. Sada se gušila u svojoj krvi, dok je iz uplašenih očiju nestajala i zadnja iskra života. Takva ljepota, zauvijek napustila ovaj grešan svijet. Čuo je komešanje iz dječje sobe koja je bila odijeljena tankim zidom. I oni su njega čuli. Još jednom pogledavši blijedo, beskrvno lice do maloprije spavajuće vilenjakinje, pravio se da ne vidi obrub crvenila na kragni njene spavaćice. Mrtva je. Nije ni osjetio suze na obrazu kada je otvarao vrata spavaće sobe, a najmlađa djevojčica ispustila cijuk straha. Suze ih neće spasiti...

Stao je, osjećajući sav pritisak svojeg besprijekornog sjećanja na plećima. Kao one noći, nije mogao doći do zraka. Ubio ih je golim rukama. Sve. Do zadnjeg. Ubio ih je i nije mu bilo žao.
Ikhael Hagal
NPC, 9 posts
Fri 6 Jul 2007
at 15:21
  • msg #12

Re: Random Notes by the GM

Smrad ćelija ga je gušio svojom težinom. Istrunuta slama i ostaci hrane, fekalije i težak vonj mokrog drveta. Čovjek bi rekao da će vilenjaci imati čiste ćelije, ne? Ljuljanje broda uopće nije pomagalo. U glavi mu se vrtilo od smrada i ljuljanja, te mu se polumrak ćelije mutio pred očima. Hladno željezo oko zapešća i gležnjeva ga je držalo budnim, taj hladan dodir na njegovoj vreloj koži. Poderana krpa koja je nekada bila majica je bila skroz mokra. Znojio se zbog groznice. Vrlo vjerojatno mu se i zbog nje vrtilo u glavi. Sjedio je naslonjen na drvene rešetke, držeći glavu između koljena. Već je zaboravio čvor od gladi u želucu, i ispucale usne koje su žudjele za vodom. Tako i tako nije imalo smisla...

Čovjekovo tijelo je patilo, no njegov um je divljao. Bio je izdan, iako je služio vjerno. Bio je žrtvovan iako je ispunjavao zapovijedi. Nije bio gnjevan na vilenjake i njihovu pravednost. Neće biti gnjevan na njih ni u trenutku svoje smrti, bio je siguran u to. Oluja u njegovom umu i duši je bila još žešća od one koja je divljala na moru. Uz zvuk koji je parao uši, zvuk nasilnog pucanja drveta, šum vode ga je okružio. Tijelo mu je zapljusnula hladna, slana voda to je osjećao kako drvene rešetke pucaju. Sa glavom pod vodom, jer se ćelija brzo punila vodom, ispucale usne Ikhaela Hagala su se razvukle u osmijeh. Od mora je došao, more će ga i uzeti. Možda će ipak umrijeti prije nego što se nadao?

This message was last edited by the player at 15:24, Fri 06 July 2007.
Fiona d'Lyrandar
NPC, 5 posts
Tue 14 Aug 2007
at 11:10
  • msg #13

Re: Random Notes by the GM

Sjedila je za svojim stolom i gledala zvjezdanu noć koja se prostirala pred njezinim očima. Činilo joj se da toliko toga ima za reći, za učiniti, za napisati, ali nije mogla. Nije se mogla prisiliti. Nervozno je vrtila pero u ruci i svako malo pogledavala na nedovršene čarolije ispred sebe. Sve je bilo razbacano i u neredu. Tako netipično za nju tako savjesnu i urednu, ali danas ona nije bila svoja. I ona je bila sva neuredna i zbunjena. Tiho je uzdahnula znajući da će idućih nekoliko dana vjerojatno provesti u krevetu. Ovo će ju dotući, bila je sigurna.

Izašla je van na prostrani balkon svoje ogromne vile, svoje savršene kuće. Imala je sve što je mogla poželjeti, osim jednoga...istinske sreće. Grčevito se primila za balkonsku ogradu i suze su lagano počele kliziti niz njene meke i njegovane obraze. Cijela se tako osjećala već duže vrijeme, kao da je uzgojena samo da bi zadovoljila svoje roditelje. Nebo je bilo divno kao i uvijek u Stromhomeu i lagani je povjetarac puhao. Nije bilo nimalo hladno iako se zima sve brže približavala. Pokušala je zamisliti kako je u Sharnu, ali je brzo otjerala te misli da bi ih samo zamjenila novima, jednako neugodnima. Bilo je toliko toga što je moralo biti izrečeno,a nije. Na neki način mrzila ga je. Mrzila ga je jer se nikad nije dovoljno borio za nju, mrzila ga je jer je znala da ju ne voli dovoljno unatoč tome što je to toliko ponavljao. Mrzila ga jer je opet donio nemir u njezin prividno skladan život. Nekako je uspjela preživljavati sate bez njega, a danas je dobila pismo...

Osvrnula se na svoj radni stol i vidjela ga kako stoji na sredini stola, gotovo moli da ga otvori. Cijeli je dan gledala u tu omotnicu, ali nije ju željela otvoriti. Nesvjesno je znala što piše u njoj, ali isto tako je duboko u svom srcu znala da sada pod ovom zvjezdanom noći on dijeli svoje trenutke s nekim drugim. Znala je da nikada ništa neće zamjeniti nju, ali znala je da joj nije vjeran. Na tu se pomisao nasmijala sama sebi. Kako ironično, a nije ni ona uvijek bila vjerna. Vratila se za stol tiho pjevajući, to ju je smirivalo. Uzela je pismo u ruke i gledala u tu omotnicu na kojoj je bilo ispisano njezino ime. Zatvorila je oči i zamislila njegov glas dok izgovara njezino ime. Nije ga otvorila samo ga je ostavila na vidljivom mjestu. Sutra, rekla je. Primila je pero i počela ispisivati svoju magiju dok je on dijelio ove iste sate s nekim drugim...znala je.
Zykiel Orien
NPC, 8 posts
Oh, really?
Sun 28 Oct 2007
at 13:25
  • msg #14

Re: Random Notes by the GM

Mladić je stajao blago raširenih nogu, u stavu koji bi mnogi vojnici nazvali 'pozor', odmarajući ruku na balčaku dugog mača koji mu je u koricama visio na boku. Velika hala u kojoj je stajao je bila izrezbarena iz živog kamena, sa zidovima na mjestima glatkim, a na mjestima neravnim i toliko prirodnim da su izgledali kao prava pećina. Visoki stupovi su držali daleki strop, te je svaki od njih bio izrezbaren od svoje baze do kapitela, koji se gubio u mraku na vrhu. Hladan kamen dvorane je bio obasjan magičnim plamenima koji su plesali u fenjerima na zidu. Pred  mladićem je stajao patuljak obučen u odjelo od fine glamerweave svile, koja se presijavala na srebrno u svojim crnim naborima, te su mu ruke krasili mnogobrojni prsteni napravljeni od zlata.

Svaki kratki, debeli prstić je imao bar jedan zlatni prsten, a neki i više. Duga brada mu je bila ispletena u pletenicu, koju je na mjestu držala srebrna mrežica kakvu su neke dame nosile u kosi. Patuljkove oči su se sjajile u polumraku dvorane, te je odmjeravao mladića pred sobom. Bio je star, sigurno stariji od mladića i oca njegovog oca, te se snaga njegovog iskustva odražavala u pozi njegova tijela i načina na koji je odmjeravao mladića. Napetost među njima je bila očita, te su se bore iznad patuljkovih očiju nabrale u jednu veliku neravninu na njegovu čelu. Mladić, s druge strane nije odavao nikakve emocije na svojem lijepom licu. Patuljak se najednom uhvatio za remen koji je opasivao njegov veliki trbuh, kao da se priprema za nešto, te rekao svojim dubokim glasom koji je dolazio iz dubine njegova malenog tijela: "I won't allow it, youngling. We're not giving you access."

Mladić je samo kimnuo glavom, i odstupio korak. Dvorana je na trenutak odzvonila korakom kada su pete njegovih čizama lupile o pod. Metalni zvuk izvučene oštrice iz korica je zaparao zrak, te je mač ugrizao staro meso patuljkova vrata. Njegovo uštirkano, no sada bezglavo tijelo se srušilo na pod, dok je krv otjecala pukotinama između kamenih ploča koje su činile pod.

Mladić je obrisao oštricu o mrtvo tijelo bogatog patuljka, i odšetao iz prostorije. Pete su zvonile, no nitko ih nije čuo...
Medic
NPC, 264 posts
Sat 5 Jan 2008
at 01:44
  • msg #15

Re: Random Notes by the GM

Luk je bio savršen. Napravljen od tisovine i Aerenalskog ironwooda, bio je izrezbarena do savršenstva. Nije imao nikakve ukrase, kao mnogi lukovi njenih zapovjednika, no u njenim očima, nije bilo savršenijeg oružja. Bio je snažan, ali istovremeno pod rukama gibak. Lagan u njenim rukama, ali istovremeno se pomoću njega mogla ispaliti strijela na više od kilometra daljine. Ona nije bila dio brigada koje su išle na prve crte bojišnice, niti brigade koje je bila zadužena za daljinska oružja. No taj luk je bio dio nje, kao njena ruka ili noga. Sjećala se prvog dana kada su joj ga dali...napuštala je Whitehearth. Enklava Kuće Cannith u kojoj je stvorena i provela prve mjesece svog života, gdje su je naučili borbi i magiji liječenja.

Stari patuljak koji je radio u skladištima im je redom izdavao oružja. Dugi mačevi, koplja, kratki mačevi, dvoručne sjekire, dvoručni mačevi, sjekire za bacanje, samostrijeli, buzdovani...i njezin luk. Kasnije je saznala da ga je vrlo vjerojatno napravio Cannithski tesar. Kao i stotine tisuća drugih, koji su stigli u ruke drugih ratnika. Ali njezin luk je bio samo njezin. Izlizan na mjestu gdje ga je hvatala kada je pritezala tetivu da ispali strijelu, sa dva zareza gdje ga je preusmjerio bačenu sjekiru patuljka koji ju je skoro inaktivirao jednom, te malo spaljeno mjesto pri vrhu kada je iznad nje proletila kugla vatre bačena na njihove neprijatelje. Njezin luk. Njeno oružje.

Medic ga je prodala tako da može kupiti kartu na brodu koji je išao iz Trolanporta za Regalport. No nikada ga nije zaboravila.
God of DnD
GM, 581 posts
Welcome to our
Eberron.
Wed 14 May 2008
at 20:44
  • msg #16

Re: Random Notes by the GM

Ukl ih je gonila urlicima i udarcima biča. Njegovi sudrugovi su stenjali, teško disali, hladan zrak im se ledio na debelim usnama i dlakavim bradama, ali oni su išli dalje. Svakih par sati su stali da predahnu. Taj časak je skoro mogao nazvati srećom. Onda je Ukl ponovo krenula. "Trčite stoko! Noga pred nogu! Trči, svinjo! Sad više niste tako hrabri, a macani?" Ukl je nemilosrdno urlikala. Nije mogao okrenuti glavu da je pogleda, ali je mogao zamisliti njeno lice. Nikada je nije vidio bez onog grča gnjeva, od kojeg joj se čeljust tresla a oči bijesno stiskala. Ukl je bila njihova gospodarica. Ramena sudrugova ispred njega su se zibala u ritmu njihova marša. Kolona se naprijed gubila u magluštinama hladnih vrhova planina. Naprijed su se mogli čuti urlici 'drugih' Ukl, koje su gonile svoje čete. Ali vojnici, oni mali i veliki, nisu usporavali niti gubili tempo. Onaj koji je zastao je bio u najboljem slučaju ostavljen. No, on se nije nadao da bi ga ostavila. Previše mesa je bilo na njegovim teškim kostima. "Marš, psi! Brže trčite! Znali ste kamo idemo! Još ste bilo gladni krvi kada smo bili u nizini! Trči, mangupe dok te ne dohvatim!" Ukl je vrištala. Nije bila daleko iza njega. Ramena su mu već bila utrnula od bola njena biča. Oni najbliže su i najviše dobivali.

Nosio je tešku toljagu na ramenu. Krzna u koja je bio zamotan bila su mokra od magle koja se nije dizala već danima, ali njemu nije bilo hladno. Mišići su mu bridjeli od umora, ali mu barem nije bilo hladno. Trčali su već danima na prazan želudac. Čak se i Ukl utišala. No, svi su znali da ne smiju stati. Ispred ih je čekalo...nešto.

Mog, kao i bilo koji drugi Droaamski ogar, nije znao kamo ga gone meduza Ukl koja je vodila njihovu četu. Samo je znao da će na kraju razbijati Brelandske lubanje.
God of DnD
GM, 654 posts
Welcome to our
Eberron.
Sat 1 Aug 2009
at 12:53
  • msg #17

Re: Random Notes by the GM

Jutro se već počelo nazirati na istoku, no to je tek primijetila kada su izašli kroz ogromne Wroannine vratnice. Sharnovi tornjevi su zaklanjali pogled na horizont, i meki prijelaz crne noći u ljubičasto-rozo nebo izlazećeg sunca je bio vidljiv tek podno ogromnih tornjeva. Ukrcali su se u kočiju, i odmah krenuli. Dva starca koja su ju pratila nisu puno govorila, čak ni kada su se spustili stepenicama do ceste i karavane. Tek su razmijenili par riječi sa muškarcem koji je vodio karavanu, i posjeli se u kočiju. Ona je sjela s njima.

Karavana se sastojala od pet drvenih kočija, natrpanih do vrha vrećama i bačvama različitih veličina. Uspavane oči su ju gledale tu i tamo, na jednoj kočiji mlada žena za zamotuljkom koji je nježno hrkao, dva starca koja su stigli s njom, te mlađi par koji je isto već spavao. Nije bilo čuvara, konjanika ni strijelaca. Ovo nije bila Orienska karavana.

Konji su u tišini vukli kočije dalje, te su se visine Sharna činile sve manje i manje kako su se udaljavali. Muškarac koji je vodio karavanu je bio u četrdesetima, širokih ramena i zdepasta tijela; odavao je dojam čovjeka koji se nije bojao mnogočega u životu. Nakon rata, rijetko tko je. Odmah je primijetila čovjekov mač. Držak je bio izgreban i izlizan, njegova koža već izblijedjela od znoja i izlizanosti. Bio je to mač kakav su nosili zapovjednici Deneithskih plaćenika.

Znala je da muškarac nije služio plaćeničkoj Kući. Sad je bio sluga bogova, kao i ona. Solia se nije mogla odhrvati sjećanjima, koja su navrla u njen umoran um kada je vidjela poznati mač. Sjetila se kćeri i života koji je ostavila. Nije osjetila suze na obrazima utrnulim od jutarnje svježine jer je napokon osjećala mir oslobođenja.
This message was last edited by the GM at 12:54, Sat 01 Aug 2009.
Venus
player, 32 posts
All things in life go acc
ordingly.
Sat 1 Aug 2009
at 23:36
  • msg #18

Re: Random Notes by the GM

Sjećala se da je i te noći padala kiša, ali opet kiša tako često pada u ovom prokletom, vječno maglom obavijenom Shranu. Sunčani dani su takva rijetkost, a sunce je tako godilo njezinom krhkom zdravlju. Zamislila je kako bi bilo lijepo živjeti u Stormhomeu, tamo gdje je sve idealno, tamo gdje sunce vječno sja i također tamo gdje nikad ne bi bila prihvaćena, nego izbačena i obilježena kao nakaza i sramota svom imenu. Što je ustvari i bila...

Uzdahnula je i spustila se na stolac pokraj prozora i gledala svoj blijedi odraz u njemu. Vatra je tiho pucketala u kaminu njezine radne sobe i njezinog utočišta. Vani je vjetar fijukao i jedina svjetlost su bili osvjetljeni prozorčići raznih kula grada, kao košnica koja nikad nije spavala. Kiša se neumorno slijevala niz prozorska okna uz odsjaj vatre izobličujući njezin odraz. Odvratila je pogled i hitro promumljala nekoliko riječi i vatra u kaminu je jače buknula zagrijavajući prostoriju. Stresla se i nakašljala. Prokleta vlaga i kiša...

Nagnula se nad radni stol, uzela pero i uskoro je škripa pera po pergamentu ugodno ispunila zrak oko nje. Svake godine na ovaj dan pisala mu je jedno kratko pismo. Takav je bio dogovor. Oboje su bili svjesni rizika koji to nosi, ali dogovor je bio dogovor. I svake godine pismo bi prošlo bez odgovora iako je znala da je dospijelo do primatelja. Također i to je bio dio dogovora. Da rizik ne bude veći, a sumnja što manja..

Taman što je zapečatila pismo i spremila ga u ladicu, u sobu je uletljela, kao i uvijek bez kucanja, djevojčica od jedno desetak godina, slika i prilika žene koja je sjedila za radnim stolom. Djevojčica guste crne kose i dubokih tirkiznih očiju, u elegantnoj svijetloplavoj haljinici bila je njezina kopija. U svemu joj ista osim po tom neumoljivom i neukrotivom duhu. Ušla je u sobu trčeći i zaustavila se ispred kamina vrteći se u krug dok joj se haljinica mreškala i kroz smijeh govorila..." Ellie, Ellie, look what mother gave me for my birthday!" Primila je rub svoje haljinice i sretno se još jednom zavrtila. " Isn't it wonderful? Oh, Ellie, it's just like I imagined.." Zajurila se prema ženi i objesila joj se oko vrata i dala joj poljubac u čelo uz glasan cmok. Zahihotala se i odjurila van iz sobe pjevajući. Kao vjetar. Uvijek divlja i neobuzdana.

Krhka žena duge crne kose i tužnih, ali prelijepih tirkiznih očiju je ustala i lagano se nasmiješila. Iako u stvarnosti nije imala razloga za smijeh, bila je sretna. Jer iako uza sav strah koji je iz dana u dan proživljavala gledajući malenu kako raste i kako joj postaje sve sličnija. Ali i sve sličnija svom ocu, a nimalo njezinom ocu, smirenom čovjeku dubokih crnih očiju i stroga izraza lica, nikad nasmiješenog. Svaki dan njezinog života bio je stalni rizik, rizik od toga da se sazna njezina tajna. Tajna koju je spremna braniti i vlastitim životom. Jer ako se sazna, život bi bio najmanje što bi mogla izgubiti. Ime, čast, ugled...ali sve je to nekako gubilo smisao i postajalo manje bitno kada bi se ona smješila. Kada bi u tom osmjehu vidjela njega i ono što su njih dvoje stvorili. Dijete miješane krvi. Dijete koji ne bi trebalo postojati. Ali dijete toliko posebno i dijete koje je toliko ljubila da su svi zakoni i sve norme pred njom postajali nevažni...

I Eloise d'Orien ponosno ustane i krene poslaviti deseti rođendan svoje mlađe sestre. Deseti rođendan svoje zabranjene kćeri u nadi da joj ovaj neće biti posljednji..
Venus
player, 33 posts
All things in life go acc
ordingly.
Sun 2 Aug 2009
at 10:56
  • msg #19

Re: Random Notes by the GM

Part two :)

Dok je Eloise hodala prema salonu kroz svoje bogato ukrašene hodnike i hladna mramorna stubišta te ogromne kućerine u kojoj je sama provela veći dio svog djetinjstva, slušala je kako kućom odzvanja veseli dječiji smijeh i vriska. Reklo bi se da ima petero djece u kući, a ne samo jedna mala djevojčica. Djevojčica koja je imala snagu srušiti svjetove. Polako je hodala gledajući ozbiljna lica starih Oriena koja su neumoljivo zurila u nju sa zidova. Već godinama, a neki i stoljećima mrtvi gledali su ravno u nju kao da znaju, kao da osuđuju njezin prijestup i njezin grijeh. Grijeh koji je punio ovu kuću bez osjećaja ljubavlju i toplinom. Zastala je kod najnovijeg člana na zidu, svog djeda koji je nedavno preminuo. Nikakva velika šteta pomisli, hladan i nedostupan kao i svi muškarci njezine obitelji. Približila se portretu koji je prikazivao suhonjavog starca masne crne kose i neprijateljskih očiju i posprdno se nasmijala. "She may be sinful, and she may be wrong, but she is love. And love is something all of you never had a chance to know. And I shall never repent for what I did..."

Došla je u salon gdje je zatekla svoju majku i Alanu kako sjede pokraj kamina na vunenom tepihu i smiju se dok je Alana nešto crtala. Nasmiješila se i kleknula pokraj djevojčice i prošla joj rukom kroz kosu. Malena se samo nasmijala i nježno joj gurknula ruku glavom. Eloise se zagledala u vatru koja je plesala u kaminu i sjetila se krvi i suza prije točno deset godina,negdje u Shranu, u nekoj rupi gdje ih nikad nitko ne bi tražio. Sjetila se kako ju je držala u naručju, sićušnu i krvavu i onog visokog plavog čovjeka koji ju je držao u naručju i plakao skupa s njom...

Ustala je i pošla prema ogromnom stolu blagavaonice. Cijela prostorija bila je okupana svjetlom svijeća koje su lagano treperile. Gledala je oko sebe kao da prvi put vidi ovu prostoriju. Najbolji namještaj posebno naručen i ručno izrađen, samo za njezinu obitelj. Obiteljski portert koji je visio iznad kamina, također posebno naručen i napravljen samo za njezinog štovanog oca. Oca koji se besramno obogatio u ratu i koji je danas također bio besramno poznat i poštovan. Nikad nije shvaćala zašto su se svi ti ukočeni bogataši i plemenitaši divili tom hladnom i okrutnom čovjeku. Vjerojatno iz straha...Onda se ponovo prisjetila toplih, plavih očiju koje je nekad tako ljubila. I danas kada je o tome mislila, nije u potpunosti shvaćala zašto je nju želio. On je bio popularan, nadaren, neobuzdan i najvažnije Lyrandar. A ona, boležljiva i šutljiva djevojka krhkog zdravlja, ali on je želio samo nju. Od svih tih drugih, a bilo ih je, on je želio nju, nasljednicu kuće Orien. Ne samo zabranjena za njega, nego nešto zbog čega se nekad gubio život. Sjećala se kako joj je uvijek govorio da se u njoj skriva neotkrivena snaga. Sada je razumijela, tu snagu i neukrotivi Lyrandarski duh su oni prenijeli na svoje dijete. Možda najopasnije dijete ikad rođeno..

Alana se napokon malo umirila i polako su sjele za stol. Dvije kćeri i majka. Kćer, majka i unuka. Još jedan neprekršivi dogovor. Ili ugovor. To su samo nijanse. I ona i majka su znale da bi ju otac ubio i to je bilo najblaže što bi bio spreman učiniti. Majka nikad nije saznala čije je dijete, to su znali jedino ona i Syd. To je bila tajna koju su samo njih dvoje čuvali..
Začulo se kucanje na vratima i sva posluga se uskomešala. Stol je morao biti spreman za gospodara kuće. Dva visoka muškarca ohola držanja ušetala su u prostoriju. Jedan stariji, decentno, ali otmjeno odjeven u vojničko odijelo, crne kose i ledenih očiju. Došao je do njezine majke i spustio nježan poljubac na njezine usne. Nije se stigao ni okrenuti, a Alana je već bila obješena oko njegova vrata i vrištala. "Daddy, daddy, you came." Vidjela je kako se nasmiješio krajičkom usana. Jedino ona je bila sposobna izmamiti osmijeh na to kruto lice. Jedna od mnogih skrivenih moći koje je mala Alana čuvala u sebi.

Oko stola besprijekorna posluga je nepomično stajala čekajući da gospodari kuće sjednu i da večera počne.

Drugi muškarac, smeđe, uredno zalizane kose i zelenih očiju bio je preslika njihove majke, samo što u njegovim očima nikad nije bilo topline i ljubavi kao u majčinim. Uvijek nepristupačan i neiskren, jer se njegove oči nikad nisu smijale, činilo se da je jedino izgled bio ono što je od majke dobio. Sve ostalo je bilo na oca. I moć je bila sve od čega je držao i za što bi sve učinio. Također u vojničkom odijelu, u visokim čizmama do koljena i crvenkastom kaputiću sjeo je za stol preko puta svoje sestre. Ona se blago nasmijala i rekla. "Oh, Zykiel, dear brother, you made it. Killed any dragons latetly?" Dodala je s podsmijehom na svojim blijedim usnama.
Sign In